Miris bosanskih avlija

U Bosni i Hercegovini, kroz historiju, nastajali su različiti stilovi vrtno-pejzažne kompozicije. Posebno mjesto i značaj pripada kućnom vrtu (Šćitaroci, 1992) nastalom u periodu turske vladavine – bosanskoj cvjetnoj avliji. Karakteristika orijentalno-islamske arhitekture u okviru stambenog objekta jeste avlija koja zauzima centralno mjesto i, zajedno sa baščom, povezuje unutrašnji i vanjski prostor. Veličina avlije, prije svega, rezultat je imovinskog stanja njenog vlasnika i položaja koji zauzima. Najčešće, avlija je cijeli slobodni prostor od ulazne kapije do kuće. Oblik je uvijek geometrijski pravilan, pravougaoni, uz izgradnju podzida na lokacijama sa nagibom. Svojim položajem i funkcijom avlija predstavlja nastavak kuće i ima ulogu dnevnog boravka, u kojem se tokom ljeta odvija veliki dio dnevnih aktivnosti porodice. Avlija, skupa s baščom, predstavljaa originalan pristup vrtnom oblikovanju, te je njihova valorizacija i evaluacija od izuzetnog značaja u zaštiti spomenika povijesnog zelenila na području Bosne i Hercegovine (Brguljan, 1985). Originalnost stila rezultat je prilagođavanja orijentalno-mediteranskih uticaja potrebama lokalnog stanovništva u izboru vegetacije i prostornih vizura koje su uklopljene i usklađene s osnovnim elementima prirode i pejzaža. Ukupnost prostorno vizuelnih vrijednosti postignuta je ravnotežom biljnog materijala i drugih elemenata avlije.

Tipičnu bosansku avliju prepoznatljivom čine specifičnosti njenih biljnih i arhitektonskih elemenata, te odnos kuća – vrt. Cvijeće se javlja kao osnovni element (Drljević, 1985), počevši od ulaza u avliju i bašču pa sve do interijera kuće. Dekorativno bilje u avliju je dospjelo bilo spontanom introdukcijom, bilo prenošenjem iz prirodne sredine. Dominantno mjesto u avliji zauzima cvijeće, obično cvjetnice lijepog mirisa i boje. Sađeno je u sofe (cvjetne gredice) i u saksije koje su se raspoređivale ne samo po avliji nego i na stepeništu, tavanima i na za to posebno ostavljenim prostorima ispred prozora. Kontrasti u avliji, bijela kaldrma (svijetlo) nasuprot orezanom zelenilu (tamno) ili šarenilu sofa punih cvijeća, stvaraju se kroz boju i strukturu. Sadnja cvjetnica u sofama je slobodna, asimetrična, što dozvoljava harmonično slaganje boja, među kojima se ipak ističe crvena kao dominantna boja. Kompozicijom intenzivnih boja cvijeća, visinske usklađenosti biljaka i odnosi svjetlo-tamno rezultiraju postizanjem prostorne ravnoteže i ugodnog prostora za život porodice.

Specifičnost u vrtnoj arhitekturi na području cijele Bosne i Hercegovine je jasna diferenciranost na biljke koje su se uzgajale u avlijama, koje su u principu imale dekorativnu funkciju i onih koje su zastupljene u baščama kao korisne biljke, voće, povrće začinsko i ljekovito. Avlija ima izražene higijenske zahtjeve, čemu su bile prilagođene prisutne biljne vrste. Izbjegavala se sadnja voća, s izuzetkom probranih vrsta vinove loze na odrini, mušmula, kajsija, jabuka. Avlijom dominira cvijeće, sezonsko – jednogodišnje i dvogodišnje, koje se često samo razmnožava sjemenom. Njegova procentualna zastupljenost kreće se oko 23,78 %. Procentualno učešće cvatućih trajnica iznosi 15,24 %, a time se učešće cvjetnica u avliji penje na 39,02 %.

Zastupljenost vrsta namijenjenih uzgoju u saksijama je niska (oko 6,09 %) i one se odlikuju lijepom bojom cvijeta i mirisom. Tokom toplog dijela godine nalaze svoje mjesto u avliji, ali se s prvim mrazom unose u kuću, najčešće se smještaju u prozore. Karakteristika autohtonog vrtnog stila je upotreba mušketina (Pelargonium zonale), blagene (Pelargonium peltatum) i paparose (Pelargonium radula) kao lončanica. Penjačice također pripadaju obaveznim biljnim elementima, a posebno vinova loza (Vitis vinifera L.)  koja se uzgaja na odrini. Pored vinove loze specifikum tradicionalnog vrtnog stila je prisustvo đulbehara (Rosa sp.) karakteristične crvene boje. Tu su još sabahhair (Ipomoea purpurea Roth.), sarmašik (Hedera helix L.) te vrsta iz fam. Vitaceae, kao što su:  Parthenocissus quinquefolia (L.) Planch. (Syn.: Vitis hederacea Ehrh.) ili Parthenocissus tricuspidata (Sieb.& Zucc.) Planch. (Syn.: Vitis inconstans Miq.). Orezano zelenilo u avliji se javlja u kasnijem periodu razvoja. U najranijem periodu nastanka avlija ukrasno grmlje se nije orezivalo, šimšir i drugo zimzeleno žbunje raslo je slobodno. Ovakav pristup danas je vrlo rijedak.

Specifičan je i izbor vrsta koje su bile zastupljene u avliji. Uglavnom se radi o biljkama sa lijepim mirisnim cvjetovima. U avlijama prevladavaju vrste koje pored mirisa imaju lijepe cvjetove izražajnih boja, zbog čega je naglašena prisutnost boje u avliji. Prkos (Portulaca grandiflora Hook.) je rastao između kaldrme po cijeloj avliji, zbog čega je ona podsjećala na prirodan ćilim. Cvijeće se nalazi u sofama, rasuto među kaldrmom i u saksijama, koristi se za ukrašavanje avlije i kuće.
Svojim dolaskom Turci su na prostor Bosne i Hercegovine donijeli svoju skalu boja u odijevanju (zelena, crvena, žuta i bijela), što je imalo uticaja i na druge sfere života, pa tako i na izbor boje cvjetova ukrasnog bilja prisutnog u avliji. Crvena boja je omiljena, a uz nju prisutne su žuta i bijela.

Kao posljedica uticaja islamskog vrtnog stila u avlijama i baščama kult vode je bio posebno naglašen. Za vrijeme turske vladavine građeni su vodovodi, koji su omogućili snabdjevenost vodom svih dijelova grada. Izgradnja vodovoda omogućila je izgradnju česama, u početku javnih, a kasnije i u avlijama, fontana i šadrvana. Kaldrma od oblutka izrađena je od riječnih oblutaka približno iste veličine. Izgradnja kaldrme, bez obzira da li se ona radi po principu uzorka ili ne, uvijek podrazumijeva postavljanje odabranog materijala na ravnu zemljanu podlogu. Prostori oko kamenja redovno su se održavali, plijevljenjem su se odstranjivale samonikle vrste koje su bile nepoželjne u avlijama, a zadržavano je cvijeće. Obavezna prisutnost visokih bijelih zidova u funkciji je zaokruživanja intimnog života porodice i zadovoljenja vjerskih običaja. Zid nije isključivo u funkciji odvajanja, njegova uloga zapravo je suprotna, ima ulogu zbližavanja onih koji stanuju iza njega, omogućava intimu porodici, štiti je i u duhovnom i u idejnom smislu. Sofe za sjedenje su travnate površine koje su se nalazile u avliji ili bašči. Predstavljaju zidom ograničeni prostor koji je obrastao travom, obično smještenim u hladu i s lijepim pogledom. Služile su isključivo za odmor. Cvjetne sofe namijenjene su uzgoju cvijeća na stalnom mjestu i predstavljaju originalan osnovni element avlije na našem prostoru. Izdignute su u odnosu na nivo avlije koja predstavlja komunikacijsku stazu. Imaju pravilan pravougaoni, kružni ili šestougaoni oblik zavisno od položaja u avliji. Pravougaone sofe se nalazile duž zida avlije ili kuće, dok su okrugle i šestougaone zauzimale centralni položaj u avliji.

Uslijed brzog trenda izgradnje mnogi kulturno-historijski spomenici na prostoru Bosne i Hercegovine danas nisu pod dovoljnim režimom zaštite, a posebno bosanska cvjetna avlija. Bosansku cvjetnu avliju sačinjavaju specifični biljni i arhitektonski elementi koji svojom prostornom izmjenom stvaraju originalne ambijente prepoznatljive kao tradicionalni vrtni stil bosanske kuće.