Svečano je otvorena stalna izložba "Bosna i Hercegovina u prethistorijsko doba"

Svečanim otvorenjem stalne postavke "Bosna i Herceovina u prethistorijsko doba", od 20.10.2021. godine Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine svojoj javnosti je omogućio posjetu i razgledanje dugoočekivane i najznačajnije muzejske kolekcije. Tokom otvorenja izložbe, svojim govorom obratili su se amasador USA, gospodin H.E. Eric Nelson i ambasadorica Švedske, gospođa Johanna Strömquist. Kroz cjelokupan naš rad svih ovih godina, posebnu zahvalnost dugujemo ovim dvjema ambasadama, prvenstveno zbog njihove kontinuirane podrške koju su dali Zemaljskom muzeju BiH. Ispred stručnog tima, koji je zadnjih skoro šest godina intenzivno i istrajno radio na povratku stalne prethistorijske izložbe, obratila se dr. Jaqueline Balen iz Areološkog muzeja Zagreb. U svom govoru, dr. Balen je istakla neke od najvažnijh naučnih dostignuća, činjenica, veličine i značaja ovog razdoblja ljudske prošlosti na tlu Bosne i Hercegovine. Na kraju svečanog otvorenja, imali smo priliku čuti govor dr. Mirsada Sijarića, direktora Zemaljskog muzeja BiH, a koji vam prenosimo u cijelosti.                                

Uvažene ekselencije, dragi prijatelji, partneri i saradnici, kolegice i kolege,
Stalni postav Bosna i Hercegovina u prethistorijsko doba, najveća i najvažnija izložba koju ova zemlja posjeduje, od večeras je ponovo dostupan javnosti. Prvi put nakon 1992. godine ne možemo da se ne zapitamo zašto se ova noć čekala tako dugo. Da bi pokušali dati odgovor na to pitanje, moramo se malo vratiti u prošlost. Kraj opsade Sarajeva 1995. godine Zemaljski muzej Bosne i Herceovine je dočekao teško oštećenih objekata, kadrovski potpuno osiromašen, ali sa kompletno sačuvanim zbirkama. Kroz taj ratni period svega nekoliko preostalih prijeratnih radnika Zemaljskog muzeja, uz pomoć pojedinaca izvana, uspjelo je u okolnostima opsade, konstantne životne ugroženosti, osigurati spašavanje cijelog muzejskog fundusa, što je, pogotovo ako tu činjenicu pogledate u kontekstu razaranja i pljački muzeja i kulturnog blaga u ratnim zonama današnjice, podvig vrijedan nekog javnog priznanja, da ne kažem nagrade.
Umjesto priznanjem, radnici i institucija sama nagrađeni su uskraćivanjem prava na izvjesnost, uskraćivanjem pravnog statusa, ličnih primanja, socijalnog i zdravstvenog osiguranja te samim tim, oduzimanjem društvenog digniteta. Pravdajući se nedostatkom političke volje, te žalosnim i posebno uvredljivim izgovorom famozne nenadležnosti, poigravajući se tuđim sudbinama, naše vlasti proizvele su cijeli niz ljudskih tragedija i trauma, koje neće nestati koliko god ih nastojali zaboraviti. 
Bez zakonskog osnivača, bez nadzornog odbora, bez upravnog odbora, bez legalnog direktora, bez budžetskih sredstava, bez političke zaleđine i ozbiljnog zagovarača, bez ozbiljne kontrole njenog rada, bez kontrole neodgovornog zapošljavanja nekvalitetnih kadrova koji su svojim „radom“ samo produbljivali agoniju… 
Kulminacija tih okolnosti desila se u periodu 2012. godine  kada su uposlenici, nakon što su godinu dana radili bez plata, odlučili da u znak protesta za javnost zatvore vrata Muzeja. Teška srca. Nedovoljno i neredovno finansiranje nastavljeno je tek 2015.godine.
I danas se pitam zar zaista nije postojalo i zar ne postoji imalo razuma da se prizna da najstariji, najveći i najvažniji Muzej u BiH, slučajem čudnovatih okolnosti smješten u geografskom centru Sarajeva, ne zaslužuje malo više pažnje i obzira? Zar smo, svi zajedno, mogli dopustiti da 25 godina posmatramo onu sramotu porazbijanih prozora, vlažnih i ruševnih zidova, praznih vitrina i zatvorenih vrata. Kada smo, kako smo, sami sebi postali toliko nevažni?
Nema nikakve dileme oko toga da je u određenim periodima svoga postojanja, prvenstveno po rezultatima naučnog i stručnog rada, ovaj Muzej zauzimao najistaknutije mjesto među sličnim institucijama bivše zajedničke države, pa i šire.  Zapitajmo se malo večeras, koja bi to znanja o ovim prostorima imali da nije bilo posvećenog rada generacija stručnjaka ove institucije, na poljima historije, arheologije, etnologije, botanike, paleontologije, entomologije, geologije i svim drugim. Prisjetimo se malo, koji to naučni časopis kontinuirano izlazi od 1889. godine, ko je vodio prve zahvate na konzervaciji kulturnog, prirodnog, materijalnog i nematerijalnog blaga BiH, gdje je formiran Institut za proučavanje folklora, Fitopatološki zavod, kako su formirani današnji Orijentalni institut, Balkanološki Institut, Umjetnička galerija i dr. ustanove. Iz ove institucije, duboko ukorijenjene u bosansko tlo, koja nas je večeras velikodušno dočekala i koja će nas nešto kasnije, kada ispričamo svoje male priče dostojanstveno ispratiti, izrasle su mnoge grane koje su oblikovale i po kojim smo prepoznavali ono što smo nekada smatrali Bosnom i Hercegovinom.
Pa, zašto se ova noć čekala tako dugo? Jer smo nekako svima postali nevažni. Jer je nevažnim postalo ono što je Zemaljski predstavljao i što van granica ove, trenutno žalosne, države i dalje predstavlja.
Odluka da se, uprkos zdravom razumu i okolnostima, upustimo u rad na ovom stalnom postavu, donesena je u vrijeme kada je Muzej svojim radnicima i poreznoj upravi dugovao blizu 4 miliona KM, kada na Odjeljenju za arheologiju nije bilo nijednog prijeratnog kustosa, i kada je svaki optimističan pogled u budućnost objektivno trebao biti smatran ludošću. I nije to samo moja subjektivna i patetična procjena. To je bilo mišljenje američkih pravnih i ekonomskih eksperata, angažovanih 2016. godine od strane ambasade SAD-a, eksperata koji su, nakon dvomjesečne analize pravnog i finansijskog okvira u kome djelujemo, zaključili da će Muzej ubrzo biti ponovo zatvoren. Ukoliko ga neki od nivoa vlasti ne uvrsti u budžet… Što se, kao što vam je poznato, nije desilo. Grube procjene te 2016. godine govorile su da su samo za građevinsku obnovu objekta potrebna milionska ulaganja, a jedino što je bilo izvjesno je volja da se napravi stalni postav. NE u skladu s mogućnostima, već u izvedbi koja bi trebala poslužiti kao primjer kako bi cijeli Muzej zapravo trebao izgledati.
Nije mi cilj da nekome pokvarim raspoloženje, pa se večeras neću prisjećati kroz šta smo sve prolazili od te odluke do danas, naših ličnih i profesionalnih frustracija, neispunjenih obećanja, neću spominjati bezbrojne uzaludne sastanke sa predstavnicima BH kompanija, raznim predstavnicima različitih međunarodnih organizacija, menadžerima, znalcima i ekspertima, onog srama kojeg smo osjećali zbog količine neznanja i proporcionalne veličine ega vlastodržaca; neću spominjati držanje pseudoakademske zajednice, licemjerje sarajevske kulturne i kvazi-umjetničke elite koja je, uglavnom mirno i nijemo, posmatrala lagano odumiranje ove institucije. Neću spominjati, ali nećemo zaboraviti.
Stoga želim da se zahvalim onima koji su bili tu: Ambasadi SAD-a, koja je prva nakon 4 godine agonije za javnost zatvorenog muzeja, odlučno i odgovorno nama samima pokušala objasniti da je ZMBiH simbol Bosne i Hercegovine, koja je dva puta dodjeljujući nam grant fonda ambasadora, u ukupnom iznosu većem od milion USD, vrlo konkretno pokazala da iza riječi trebaju stajati djela. Zahvaljujući tim sredstvima, namijenjenim prvenstveno rekonstrukciji ovog krila zgrade u kojoj se nalazimo, mogli smo sanirati ratnu štetu i pristupiti procesu izrade stalnog postava. Želim da se zahvalim ambasadi Švedske u Sarajevu, koja je izdašno pomogla i nastavlja pomagati, sada zajedno sa Ambasadom SAD-a i Fondacijom Aliph, obnovu drugih dijelova Muzeja. Želim da se zahvalim ambasadi Irske koja se, iako nema sjedište u Sarajevu, priključila grupi prijatelja Muzeja, kako kroz direktnu finansijsku pomoć tako i kroz povezivanje i omogućavanje obuke za mlade uposlenike naše ustanove. Želim da se zahvalim ambasadama SAD-a, Francuske i Italije koje su nam pomogle da živom i plodonosnom održimo vezu sa najrelevantnijim svjetskim muzejima, institutom Smithsonian, muzejom Louvre, brojnim italijanskim centrima za konzervaciju i restauraciju. Hvala vam zbog toga, jer se već i prilikom rada na ovom stalnom postavu pokazalo da je ulaganje u mlade kadrove, najisplativija investicija, a znanje jedino bogatstvo. 
Posebno želim da se zahvalim kancelariji UNESCO-a u Sarajevu, Siniši Šešumu, bez čije podrške i dubinskog razumijevanja situacije u kojoj djelujemo, neke od stvari koje sam upravo spomenuo, ne bi bile realizirane u obimu u kojem jesu.
Moramo se zahvaliti na relativno izdašnoj podršci prošlom sazivu Vijeća ministara, posebno tadašnjem predsjedavajućem Denisu Zvizdiću i tadašnjem ministru Ministarstva  civilnih poslova Adilu Osmanoviću, te nešto manje izdašnoj podršci FMKS, Kantonu Sarajevo i prošloj gradskoj upravi Sarajeva, jer su podržali realizaciju nekih od segmenata izrade ovog stalnog postava.
Zahvaljujemo se kompaniji BH pošta, koja nas je, kao jedina domaća kompanija, u jednom kritičnom trenutku pomogla s 50.000 KM, kompaniji Wurth BH, Komisiji za nacionalne spomenike BiH i Federalnom zavodu za zaštitu spomenika, te, više nego ostalim, kompanijama  Koto, Rama-Glas i Neimari, koji su savjesno i kvalitetno obavljali dodijeljene im poslove. Šta reći za naše prijatelje iz Visokog, firma Art-metal, koji su izveli jedinstveni poduhvat relokacije čamca iz Donje Doline!?
Zahvaljujem Enisu Ćišiću i Jasmini Memić; Azeru Alićiću i Ferhadu Mulabegoviću, ali posebno Sandi Popovac i Enesu Huseinčahajiću na uobličavanju onoga što smo pokušavali opisati.
Vrlo posebnu i iskrenu zahvalnost dugujemo našim dragim kolegicama, timu restauratorki iz Srbije: Sanji, Nataši, Tanji, Zorici, Bilji, Milici i dr., čije smo vratolomije po skelama sa strahom posmatrali one ledene zime 2018., a o izvrsnosti njihovog rada najbolje govore rezultati sami.
Zahvaljujemo našim kolegama i kolegicama: doktorima znanosti Hrvoju Potrebici (Filozofski fakultet u Zagrebu), Jaqueline Balen (Arheološki muzej Zagreb), Dušanu Boriću (s rimskog La Sapienza Univerziteta) bez čije pomoći, ekspertize I, prvenstveno, dobronamjernosti, teško da bi uspjeli.
U ime svih nas ovdje želim da čestitam na hrabrosti i upornosti dr. Pravidur Andrijani i dr. Ani Marić, autoricama stalnog postava, jer uporno i istrajno nisu pristajale na manje – šta da vam kažem, uspjele ste! 
Zahvaljujemo Esadu Veskoviću, načelniku odjeljenja za konzervaciju ZMBiH, njegovom izvrsnom odabranom timu restauratora (Lejli, Emiru K., Azri, Damiru, Emiru M., Muhamedu, Bori i Feđi), timu koji je napravio prava mala čuda, kao i svim ostalim uposlenicima muzeja, koji su, u uslovima koji su takvi kakvi jesu, izveli neizvodljivo. 
Na samom kraju, uz osobno izvinjenje onim koje poimenično nisam spomenuo, a osjećaju se zaslužnim, želim istaknuti da je i pored novca, ekspertize, ideja svih pobrojanih, gotovo cijela realizacija brojnih građevinskih faza ovog kompleksnog projekta prošla kroz ruke jedne osobe bez koje muzej sigurno ne bi uspio. Ensare Mulaomeroviću, koristim ovu priliku da obećam da će dugovi biti izmireni.
Hvala vam za strpljenje.  Izložbu proglašavam otvorenom!