Slavska pjesma „Ja ću svojoj čaši zapjevati“

Krsna slava se na balkanskom prostoru javlja u više etničkih i vjerskih grupa, ali običaj je najrasprostranjeniji kod Srba pravoslavne vjeroispovijesti. Sačuvana je do danas i predstavlja jedinstveno kulturno naslijeđe i važno obilježje koje se od prvog spomena, početkom 11. stoljeća (1018. godine), očuvalo na našim prostorima a prenosi se s koljena na koljeno.

Način obilježavanja slave vremenom se transformirao, ali kontekst i koncept obilježavanja ostao je isti. Najvažniji momenti u proslavljanju su lomljenje slavskog (krsnog) kolača i dizanje, odnosno napijanje u slavu (što se svugdje izvodi skoro na isti način), a kanonizirana, odnosno ustaljena i tradicijom utvrđena obilježja krsne slave su: ikona svetitelja, kolač, vino, svijeća, tamjan i žito. Običaj je propraćen zdravicama, slavaricom (vaslavom), pojanjem, te obrednim pjesmama i pjesmama izvan slavskog obreda. 

Izdvojeni napjev „Ja ću svojoj čaši zapjevati” izvodi se u momentu nazdravljanja i čestitanja slave i jedan je od rijetkih jednoglasnih oblika ove vrste. Pjesma se nalazi u Folkornom arhivu Zemaljskog muzeja u Fascikli I, koja sadrži 80 zapisa melopoetskih oblika. Prema pjevanju Stane Brčkalović iz Sumbulovca (r. 1824. godine), zapis je septembra 1947. godine načinio Cvjetko Rihtman tokom istraživanja pri Institutu za proučavanje folkora Sarajevo.